Ovo što ću sada pisati možda i nije bila svrha moje web stranice i ovaj tekst shvatite kao moj dnevnik koji dijelim s vama. Možda sam previše subjektivna, a neki će možda zaključiti da sam i tašta. Premda, karakteristika svakog sportaša koji teži uspjehu može se na neki način nazvati taštinom. Mnogi će psiholozi upravo za sportaše reći da su egocentrici i to ih upravo tjera na uspjeh. Dakle, u sportu ova osobina je svakako prednost. Pri ovom pisanju pokušat ću biti što realnija i nadam se da će posjetitelji shvatiti pravu bit ovoga sto pišem.
Ovih dana, krajem 2007. godine, svjedoci smo mnogih sportskih izbora i nakon svakog izbora mnogi sportaši osjećaju veliko nezadovoljstvo i, slobodno mogu reći, tugu. Svaki sportaš prije svega želi biti poštovan i cijenjen za uspjehe koje postiže i sasvim je očekivano nezadovoljstvo kada se dogodi suprotno. Ja vjerojatno nisam niti prva niti posljednja prema kojoj je učinjena nepravda, počevši od izbora grada Zagreba, preko Sportskih novosti, HOO-a i nekih tv-emisija, pri čemu smo se mogli prisjetiti sportskih uspjeha. Kao sto sam i rekla na početku, možda sam previše subjektivna, možda i tašta , ali na neki način prije svega sam tužna.
Svjesna sam da nisam niti blizu najbolje sportašice, ali sam svjesna da sam barem jednim dijelom trebala biti dio hrvatskog sporta i da sam zaslužila nominacije. Neću nabrajati tko je sve bio ispred mene, niti podcjenjivati ostale sportaše, niti sportove (doduše, za neke nisam niti znala da su to sportovi).
Ova sezona je prije svega za mene bila više nego uspješna, da ne nabrajam redom medalje koje sam osvajala na GP nastupima: finale SP-a u Osaki, drugo mjesto na finalu GP-a u Stuttgartu, imam peti rezultat na svijetu i najbolji hitac ikad bačen u kvalifikacijama SP-a. Možda me to SP upravo i dovelo do ovog mog statusa. Mediji, a oni su ti koji kreiraju javno mnijenje, proglasili su me nikako nego “psihički nestabilnom osobom”. Znam, nisam ispunila očekivanja hrvatske javnosti koja se više ne zadovoljava finalom, sada je možda i medalja postala “mala stvar”. Međutim, ono što atletičare čeka u budućnosti jest - sve manje od svjetskog rekorda bit će zanemareno. Ipak, tješi me činjenica da je dio ljudi koji prate atletiku i koji se raduju mojim uspjesima svjestan kako ovi izbori nemaju pravu težinu i da su kriteriji nerealni. Navest ću vam ovaj primjer - sportski ribolov u nominacijama za sportašicu godine ima bolji status od bilo kojeg atletskog finala i to samo godinu dana uoči OI u Pekingu 2008. Svaka čast sportskom ribolovu, ali to nije olimpijski sport i HOO treba dati prednost prvo olimpijskim sportovima. Nadam se da ćete shvatiti razlog mog nezadovoljstva.
U trenutku kada se borim s ozljedama i više nego ikada potreban mi je motiv, shvaćam da sam upala u zaborav hrvatskog sporta, da su mi sve šanse za pronalazak sponzora nakon ovih izbora pale na najmanju razinu i da su čak ljudi koji bi trebali štititi interese atletike, počevši od mog kluba AK Dinamo-Zrinjevac, pokazali totalnu nezainteresiranost za moje probleme. Shvaćam da se neće suprotstaviti institucijama od kojih primaju financijsku pomoć i razumljivo mi je da “nitko ne reže granu na kojoj sjedi”.
Tek sada mi postaje jasno što znači imati osobu poput Joška Vlašića ili Ante Kostelića ! U ovim trenucima prvi puta u životu sam osjetila nedostatak što moji roditelji nisu dio sporta i što nemam ljude i osobu koja bi se brinula o mojoj karijeri. Da me ne biste krivo shvatili, ja imam financijsku podršku HOO-a, ZŠS-a, HAS-a i kluba za sve svoje pripreme, ali sportaš za vrhunski rezultat treba imati cijelu logistiku i ljude koji mu maksimalno daju podršku. Ja mogu slobodno reći da to nemam, niti sam ikada imala, pa i to dokazuje da su vrhunski rezultati rijetko plod sustava i adekvatnog praćenja, a češće isključivo ogromnog napora obitelji posvećenih sportskim rezultatima svojih sinova i kćeri.
Na kraju bih rekla još ovo… Atletikom se bavim isključivo iz ljubavi i bez obzira na sve, motiva će biti. Ja sam sve ovo naučila još iz juniorskih dana, kada su ljudi mijenjali svoj odnos prema meni ovisno o rezultatima koje postižem u tom trenutku. Prije me to jako smetalo i nisam se znala nositi s tim, jer jednostavno je čudno kada se sjetim da su me čekali na aerodromima, donosili cvijeće, ljubili ruke, dizali u nebesa i samo mjesec-dva nakon toga tim istim ljudima nisam mogla niti pokucati na vrata ureda. Primjerice, pred SP u Osaki mnogi su mislili kako ću osvojiti medalju, pa su me tapšali po ramenima. Nakon kvalifikacija doslovce su mi „potrgali“ ramena, a samo dan nakon finala ostali su rijetki koji mi i dalje pružaju podršku. No, srećom, bila sam spremna i znala sam što me čeka ako ne osvojim medalju i tako u samo dva dana ja sam nekima od legende postala gubitnik. No, oni meni ostaju uvijek isti, sitne duše i mali ljudi!
Dragi posjetitelji, znam kako živimo u takvom društvu i kako svatko bez obzira koji posao radio ponekad bude zanemaren ili podcijenjen. Zato Vam u Novoj 2008. želim od srca da napredujte u svemu što radite, bez obzira poštuju li vas ili ne, dobivate li priznanja ili ne, sputavaju li vas ili ne. Radite ono što volite, napredujte radi sebe i sve što pošteno napravite, jednoga dana pošteno ćete i dobiti natrag.