Ivan Ivančić je vjerovao da mogu biti najbolja na svijetu i upravo s tim ciljem dugo smo trenirali, provodivši godišnje 360 dana zajedno. Mnogi pamte poneke naše sukobe, koje bih komentirala ovako… Od svoje 11. godine cijele dane provodim s nekim tko je skoro pola stoljeća stariji od mene i naravno da je često dolazilo do manjih razmirica.
Npr. jednom prilikom trener me toliko naljutio da sam otišla tri dana u Liku i nisam se nikome javljala. Kada su ga novinari pitali gdje sam, rekao je da nema pojma i tako sam za medije proglašena nestalom. Iz toga se može zaključiti kako je moj trener bio spontana i neopterećena osoba. Nikada se zbog medija nije uzrujavao, nikada nije radio medijske akrobacije. Kada sam ga ljutila, to bi javno rekao. Međutim, mene je ljutilo što je bio škrt na pohvalama. Uistinu bi mi bio blagdan kada bi me pohvalio!
I sam kaže: “Ja nikad nisam ni sa sobom zadovoljan!” To je zaista tako. Jako puno očekuje od drugih, ali je i za sebe imao visoke kriterije. Inače, nikada ne bi sa svojih 50 godina došao do 20 metara u bacanju kugle, što je svjetski rekord za veterane.
Iza nas je 10 godina zajedničkog rada, više od 3600 dana i oko 30.000 sati provedenih zajedno. U tom vremenu zajedno smo proveli puno lijepih i nekoliko manje lijepih trenutaka. Kada bih izdvajala lijepe, onda bi to svakako bili OI u Sydneyu 2000, Juniorsko SP u Čileu 2000, Juniorsko EP u Grosettu 2001, SP u Edmontonu 2001. i Juniorsko SP u Kingstonu 2002.
Pamtim priče koje sam danima slušala o Lazareviću, Miliću, Marčeti, Saračeviću… Toliko su bili prisutni u svim pričama da imam osjećaj kako ih sve poznajem. Naime, oni su njegovi bivši puleni i uvijek sam zavidjela kako ih neprestano hvali. Često sam se motivirala zamišljajući kako su to upravo riječi koje će jednoga dana govoriti meni.
Ružni trenuci neka ostanu među nama, a razmirice su me uvijek motivirale. Svaki put nakon svađe, davala bih sve od sebe na treninzima. Kada je riječ o razmiricama, uglavnom je to bilo radi sitnica poput mojeg kašnjenja, prehrane… Ponekad sam bila toliko umorna i iscrpljena da sam zavidjela sportašima koji su ozlijeđeni. To sam gledala kao njihov godišnji odmor. Naravno, to govorim samo zato što nikada nisam imala većih zdravstvenih problema.
Osim što smo jako različiti, oboje smo iznimno tvrdoglavi, a riječi koje smo izgovorili u afektu, bolje da se ni ne znaju. U atletskim krugovima česta je šala naš odnos. Mnogi pamte kada me trener usred natjecanja proglasio “pederušom”, vrištao je iz sveg glasa, a ponekad me i znao tjerati da odem na plac prodavati krumpire, jer sam jedino za to.
Naravno, ni ja nisam ostajala dužna. Jednom sam mu usred natjecanja rekla “komunjaro”, ponekad sam mu znala pokazati srednji prst, ali samo iza leđa. Sve ovo govorim samo zato što ništa od toga nije nepoznato javnosti. Ali, ono što drugi ne znaju je to da sam znala kako me trener voli. Vidjela sam nekoliko puta i suzu koju je pustio zbog mene. Drugi ne znaju da sam se jednom čak potukla na stadionu kada je jedan ragbijaš napao mog trenera. Puno je emocija bilo u tom odnosu, voljela sam ga kao oca, znala sam za njegove mane i vrline. Naposljetku, doveo me do svjetskog vrha, a na meni je sada da pokažem kako mogu još bolje.