Nakon dugo vremena srela sam prijateljicu atletičarku s kojom sam trenirala u Americi. Sjedile smo u poznatom kafiću u Budimpešti, s prekrasnim pogledom na Dunav. Prisjećale smo se ludih dana u Americi, razgovarale o našim boljim polovicama i prijateljima poznanicima. Znala sam da neću izbjeći jedno pitanje: ‘Što se dogodilo na Olimpijskim igrama u Pekingu?’ Planirala sam već svoj ofucani odgovor: ‘Ne znam, jednostavno nije išlo… Dala sam sve od sebe, ali eto…“ No, nije bilo tako…
Danas, prvi puta nakon pet mjeseci bježanja od odgovora, i sama sam došla do zaključka. Nije da sam bježala od toga što ću reći drugima, nego sam se i sama bojala priznati sebi i suočiti se s istinom. Odgovor je zvučao nekako ovako (premda mi bolje zvuči na engleskom, naš je jezik nekako prejednostavan): ‘Došla sam na stadion, pogledala oko sebe i upitala se, zar je to - to? Cijeli sam život radila za ovaj dan i sad jedva čekam otići, pobjeći, nestati… Htjela sam zaboraviti da sam ikada bila sportaš, mrzila sam sve oko sebe i ljude koji su me motivirali na sve ove dane provedene u atletici. Uf… kako boli reći da si nešto radio posljednjih 15 godina i onda u najvažnijem trenutku shvatiš koliko sve to mrziš.
Naravno, ponovo sam plakala, ridala i nisam mogla vjerovati da je stvarno to istina što sam upravo izgovorila. Kako sam to sve zamrzila? Gdje je nestala Ivana koja je mislila da će biti na krovu svijeta? Mrzim li ja to uistinu ili su me samo okolnosti natjerale da tako razmišljam? Krenula sam s pričom kako je sve to počelo i od onih dana kada sam bila najbolja juniorka svijeta, medalje iz Čilea i Jamajke… Svi su me gledali kao najveću nadu u bacanju kladiva, za mene su bili ciljevi biti najbolji i ništa više. Sve rezultate koje sam postizala, svi rekordi koje sam bacila, nisu bili dovoljno dobri, jer ja sam trebala biti najbolja! No, jesam li? Ili su to jedostavno drugi očekivali od mene?
Očekivala sam i ja sama, nikada nisam bila sretna, niti uživala u rezultatima koje trenutačno postižem, čak i kad sam pobjeđivala najbolje - Moreno, Skolimowsku i ostale bacačice. Drugi su me kritizirali, govorili da sam psihički nestabilna, pokazivali svoja razočarenja, a to je ništa u odnosu na ono što sam o sebi mislila. Moje samopouzdanje iz dana u dan bilo je sve manje, došlo je do te razine da sam upala u tešku depresiju, da sam i sama uvjerena da sam psihički nestabilna i da sam jednostavno jedno veliko NIŠTA! Eto, tako sam ja zamrzila sebe i sve te godine sporta.’
Prijateljica je bila u šoku, nije mogla vjerovati da je sve to čula. Rekla mi je da bi ona sve dala na ovome svijetu da je bila na trojim olimpijskim igrama i da je postizala sve rezultate koje ja postižem. Njezin cilj je kad-tad ispuniti normu za neko veliko natjecanje i premda ima 27 godina, još uvjek silno želi otići na Olimpijske igre u London 2012. Gdje ja želim otići? Niti sama ne znam odgovor na to pitanje… Strah me odlučiti da je stvarno kraj, premda koju god odluku donesem, bit će jednako teška. Krenuti dalje s nečim što te više ne veseli i pokušati ne odustati ‘kad si tako blizu’ ili jednostavno pustiti sve i jednoga dana zaključiti da sve ovo što sam radila je imalo nekakvog smisla, bez obzira što nisam ispunila ni svoja, ni tuđa očekivanja…
Sretna Nova godina!