Blanka Vlašić - hrvatska rekorderka u visu

Nas dvije ćemo uvijek biti dio iste sportske priče

Prvi pravi kontakt s Ivanom imala sam na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000, kada smo dijelile sobu. Ona je već duboko zakoračila u svijet vrhunskog sporta, za razliku od mene, koja sam se tada pokraj nje osjećala kao neupućena djevojčica. Upravo zbog toga se od početka postavila zaštitnički prema meni.

Moram priznat da mi je to ponekad i smetalo, ti njezini savjeti i kritike, ali znam da su bili dobronamjerni. Jednom sam joj čak u ljutnji rekla da se ponaša kao da mi je mama i to je bila jedna od naših prvih svađa. A bilo ih je podosta, iako su uvijek kratko trajale, jer jednostavno nismo mogle jedna bez druge. Ne mogu nam zamjeriti zbog pustih trzavica u našem odnosu, jer smo obje jake individualke teškog karaktera, pa je bilo i za očekivati da se tu i tamo zakačimo. No, zajednički nam je strah od neuspjeha i abnormalna motivacija, pa smo često jedna drugoj bile rame za plakanje i podrška u dobrim i lošim trenucima.

Ivana je jako kompleksna osoba, dobrog srca, ali ponekad nepromišljenih reakcija. Uvijek će reći prvo što joj padne na pamet, a mnogi se s tim ne znaju nositi. Posjeduje izniman osjećaj za pravdu i vjerujem da će uvijek pokušavati učiniti svijet boljim. Često sama protiv svih, neshvaćena, ali dosljedna svojim idealima. Nije sebična, pa će uvijek priskočiti u pomoć, nekad i naivno, zbog čega su je mnogi ljudi razočarali i povrijedili. Ona treba puno ljubavi i pažnje, i ma koliko god bila jaka izvana, zapravo je vrlo osjećajna osoba.

S Ivanom sam proživjela puno lijepih trenutaka, smijeh i suze, prve uspjehe i neuspjehe. Obilježila je početak moje karijere i ona će uvijek biti neizostavni dio moje sportske povijesti izvan skakališta. Možda više nismo toliko bliske kao prije, ali ćemo uvijek biti dio iste sportske priče. A te uspomene su jedne od najljepših koje nosim u srcu!

Ostali sadržaj